HR | EN
fraza ključna riječ
ime i/ili prezime ustanova
polja djelovanja mjesto
stručno zvanje zvanje

Novi upit
 

Igor Zidić

Zvanje prof. povijesti umjetnosti i komparativne književnosti
Stručno zvanje kustos (u mirovini)
Polje djelovanja likovna umjetnost
Uže polje djelovanja slikarstvo i kiparstvo hrvatske moderne umjetnosti književnost, likovna kritika, esejistika
Ustanove Nakladni zavod Matice hrvatske,
Moderna galerija
Igor Zidić rođen je 1939. u Splitu. Klasičnu gimnaziju pohađao je u Splitu, a na Filozofskom fakultetu u Zagrebu grupu povijest umjetnosti i komparativna književnost diplomirao je 1964.
Bio je tajnik Matice hrvatske 1966.-1968., i urednik časopisa Život umjetnosti. Pokrenuo je i vodio prvih trinaest brojeva časopisa Hrvatski tjednik. Bio je i urednik časopisa Kolo. Od 1972. radio je kao urednik u Nakladnom zavodu Matice hrvatske. U Modernu galeriju došao 1989., na mjesto ravnatelja.
Autor je nekoliko monografija: Miljenko Stančić, 1979.; Matko Trebotić, 1981.; Hrvoje Šercar, 1984., te autor predgovora u katalozima Emanuel Vidović, 1971.; Erotika u novijem hrvatskom slikarstvu, 1977.; Petar Dobrović, 1990.
Objavljuje studije s područja novije hrvatske umjetnosti. Dva puta je bio selektor hrvatske sekcije za venecijanski biennale, 1993. i 1995. Objavio je knjigu pjesama Tkalac na propuhu, 1972. te zbirku eseja Granica i obostrano - studije i ogledi o hrvatskoj umjetnosti 20. stoljeća, 1996.
U velike zasluge ubraja mu se rekonstrukcija i obnova prostora i stalnog novoga postava Moderne galerije. Priredio je brojne monografske i retrospektivne izložbe.
Za svoj rad nagrađen je nagradom Mladost Beograd, Nagradom Zagrebačkog salona za film o Emanuelu Vidoviću, književnom nagradom "Tin Ujević" i odličjem Red Danice hrvatske s likom Marka Marulića.

Napomena: podatci preuzeti iz anketnog upitnika, materijala predanih za Personalni arhiv MDC-a i iz intervjua snimljenog 3. veljače 2003.

Fotogalerija

Zvučni zapis

Tekst zvučnog zapisa

Kako ići vani? Kad sam radio izložbu 100 godina hrvatskog pejzaža u Milanu, mislio sam na to da kroz pejzaž možemo sjajno afirmirati vrhunske naše slikare. Ako uzmete da, osim Račića, gotovo da i nije bilo velikog slikara koji nije bio pejzažist po vokaciji, ali je i Račić imao onu vedutu, makar Pariza, koja je opet nešto najljepšega što imamo, i da se može vrhunski pokazati kvalitet i da se može zaintrigirati publika koja dolazi sa različitim interesima. Netko će doći kao potencijalni turista na takvu izložbu. Kroz 100 godina Hrvatskog pejzažnog i vedutnog slikarstva vidjet će da je to i lijepa zemlja. Vidjet će da je u mnogim aspektima i kultivirana zemlja, a vidjet će i da ima djevičanskih prostora. To je sve na umjetničkim slikama koje se ne mogu smatrati i ne smatraju se propagandom. Dakle to je jedna kulturna, suptilna propaganda. Onda sam na biennalima naravno zastupao tezu da se treba ići sa suvremenom umjetnošću. Neki su htjeli da se za biennale radi naiva. Smatrao sam da je to katastrofalna ideja.

Iz knjižnice MDC-a