U Otvorenoj galeriji Samoborskog muzeja, s početkom nove školske i nastavne godine prigodno je otvorena izložba „490 godina osnovnog školstva u Samoboru“ koja posjetiteljima predstavlja priču o kontinuitetu školovanja u Samoboru od samih početaka koji sežu u 16. stoljeće do današnje razvijene mreže osnovnih škola. Temelj izložbe stoji u obilnom gradivu Arhiva Samoborskog muzeja, kao i predmetima iz Kulturno-povijesne, Arhivske i Povijesne zbirke te Zbirke starih, rijetkih i zaštićenih knjiga i Zbirka fotografija. Izložbu su dodatno upotpunili predmeti iz Hrvatskog školskog muzeja, čime se još jednom pokazala važnost međumuzejske suradnje.
Iz Arhiva Samoborskog muzeja predstavljeni su različiti školski dokumenti koji nam na životopisan način prenose izazove i zadatke s kojima su se učitelji i učenici susretali tijekom školskih godina. Posebno se ističu sastavci čitani na sjednicama Učiteljskog vijeća, a koji se bave pedagoškim pitanjima, oživljavajući na taj način razmišljanje i duh vremena na prijelazu prošlog stoljeća. Arhivskom zbirkom predstavljeni su dokumenti od krucijalne važnosti za povijest školstva, a ponajviše se istaknula ostavština Milana Langa, s obzirom na to da je sam napisao Spomenicu Državne osnovne škole trgovišta Samobor, koja je poslužila kao uzor i vodilja u osmišljavanju ove izložbe. Isti izvori omogućili su nam da posvetimo pažnju samoborskim učiteljicama i školi za djevojčice, temama koje se često izgube u povijesnim narativima školovanja u Samoboru.
Predmetima Kulturno-povijesne zbirke dočaran je duh starih ureda i učiona, gdje se posebno istaknula tintarnica Mirka Kleščića, koji je, iako sam nije bio učitelj, imao veliki utjecaj na kulturni i društveni život Samobora. Donacije i posudbe samoborskih škola omogućile su oživljavanje vizure učione. Iz Hrvatskog školskog muzeja istaknuo se kamen temeljac Pučke škole u Samoboru iz 18. stoljeća i školska klupa za dvije osobe iz 19. stoljeća koja je postavljena u središnjoj izložbenoj dvorani.
Mnogobrojne fotografije iz Zbirke fotografija i Fototeke Samoborskog muzeja prikazuju učenike, učitelje, zgrade i mjesta čime je izložba oživjela i doprla na poseban način do samoborske publike koja na fotografijama prepoznaje sebe, članove svoje obitelji i prijatelje. Potrebno je naglasiti kako se izložba nalazi u Vili Allnoch, nekadašnjem Đačkom domu u Samoboru što posebno doprinosi ugođaju. Izložbu možete posjetiti do 10. listopada 2025. godine.
Šest godina nakon opsežnog projekta obnove Muzej dekorativnih umjetnosti u Pragu otvorio je svoj novi stalni postav Umjetnost, život – umjetnost za život 2023. godine. Višegodišnji investicijski program obnove za 26 milijuna eura uključivao je izgradnju izmještene čuvaonice u predgrađu Praga te cjelokupnu modernizaciju namjenske zgrade s kraja 19. st. od 2014. do 2017. godine, osiguravši triput više izložbenog prostora, o čemu je tadašnja ravnateljica Muzeja Helena Koenigsmarková govorila na gostujućem predavanju u MDC-u. Na dugo razdoblje do otvorenja postava utjecala je istodobna obnova muzejske zgrade i izgradnja čuvaonice, a potom i pandemija koronavirusa te nedostupnost potrebnih materijala.
U šest dvorana stalnog postava predstavljena je europska primijenjena umjetnost od srednjeg vijeka do 21. st., za što je iz fundusa s više od pola milijuna muzejskih predmeta odabrano tek njih 1300. Postav više nije organiziran kronološki ili prema muzejskim zbirkama, kakvi su bili prethodni postavi (posljednji iz 2000.), već je podijeljen u šest tema prema upotrebi predmeta, omogućivši bolje shvaćanje njihova značenja i uloge, što je posebno važno za primijenjenu umjetnost u odnosu na druga područja. Prema riječima Radima Vondráčeka, autora koncepcije novoga stalnog postava i sadašnjeg ravnatelja Muzeja, zamisao nije bila „pružiti udžbenički pregled povijesti primijenjene umjetnosti i dizajna, već prikazati umjetnost u organskom kretanju, u raznim društvenim ulogama i funkcijama“, s pomoću bezvremenosti i sveprisutnosti predstavljenih tematskih kategorija. Cilj je bio pokazati kako primijenjena umjetnost i dizajn prožimaju ljudski život te ga oblikuju funkcionalno i simbolički, stvarajući životne stilove i modele ljudskog ponašanja.
Fotografirao: Denis Bučar
Stalni postav započinje temom Rituali i proslave, s izloženim predmetima koji su stoljećima služili u bogoslužnim i svjetovnim obredima i običajima. Vjerski obredi predstavljeni su raznim liturgijskim predmetima, misnim ruhom i ceremonijalnom opremom, često raskošno izrađenima, ali i manjim predmetima poput kućnih oltara, devocionalija i hodočasničkih znački koje su imale svrhu talismana. Svjetovna slavlja, od narodnih svečanosti, aristokratskih turnira i lova, gradskih i cehovskih proslava do vjenčanja, krštenja i drugih obiteljskih događaja, predočuju porculansko posuđe za vjenčanja i bankete, među kojima je i čuveni meissenski porculan te skulpturalno posuđe iz 18. st. u obliku povrća proizvedeno u slovačkom Holíču, u vodećoj europskoj keramičkoj manufakturi i prvoj u Habsburškoj Monarhiji, koju je osnovao Franjo I., suprug carice Marije Terezije, a tu su i ornamentirani ceremonijalni vrčevi i krigle iz 17. st. s grbovima plemićkih obitelji izrađeni u spomen na posebne prigode, ukrasne porculanske figurice, proslavljeno češko barokno kristalno staklo, gravirane lovačke puške i drugo.
Fotografirala: Dunja Vranešević
Dvorana Mikrokozmos: kraljevski kabineti kurioziteta bavi se kolekcionarstvom na europskim kraljevskim dvorovima koje je odražavalo prirodnu ljudsku potrebu za skupljanjem dragocjenosti, ali i fascinirajućih grotesknih predmeta. U kraljevskim zbirkama isprepletao se svijet prirodnih znanosti i filozofije sa svijetom umjetnosti, a jedna od najvećih bila je ona Rudolfa II., cara Svetoga Rimskog Carstva te hrvatsko-ugarskoga i češkoga kralja, na prijelazu iz 16. u 17. st., koji je dvor preselio iz Beča u Prag, gdje se bavio alkemijom, astronomijom i astrologijom. Među izloženim predmetima su mehanički instrumenti, astronomski uređaji, kompasi, satovi i razni automati, koji su nastajali pod vodstvom dvorskih astronoma Tycha Brahea i Johannesa Keplera, zahvaljujući kojima je Prag pod Rudolfom II. došao na vrh matematičkih i astronomskih istraživanja. Potaknut strastvenom sklonošću dragom kamenju, kojemu su okultne znanosti pripisivale posebne moći, Rudolf II. osnovao je i radionicu za rezanje i graviranje dragog kamenja, čiji je primjer u postavu zdjela rezbara Ottavija Miseronija, a izloženo je i djelo hvaljenoga dvorskog rezbara Caspara Lehmanna, vjenčana čaša za carskog vijećnika Wolfa Sigmunda von Losensteina iz 1605., ujedno prvo poznato, potpisano i datirano djelo na svijetu izvedeno tehnikom graviranja stakla.
Fotografirao: Denis Bučar
Tema Život oblika pokazuje da su raznoliki i često suprotstavljeni umjetnički stilovi uvijek crpili nadahnuće iz nepresušnog bogatstva prirode, pri čemu je ona katkad simbolizirala unutrašnju harmoniju i red, a katkad emocije i nesputanu slobodu. Dok je rokoko privlačila asimetričnost živih oblika, bidermajer je uzdizao prirodnu strukturu materijala, secesija je ornamentalnim izrazom pobuđivala sanjivu vitalnost prirode, a kubizam se naslanjao na precizne uzorke u dragom kamenju. U postavu su izdvojeni razvedeni i dinamični predmeti organskih oblika, poput živopisnih vaza sa školjkama i koraljima iz 19. st. iz najstarije češke tvornice porculana Thun, stolnih satova iz ampira i rokokoa ili secesijskih vaza iz staklane Johann Loetz Witwe, nagrađenih na Svjetskoj izložbi u Parizu 1900., koje su oponašale poludrago kamenje. U suprotnosti s njima su geometrijska čistoća oblika u istaknutome kubističkom namještaju i posuđu dizajnera poput Pavela Janáka i Vlastislava Hofmana, kao i apstraktnija, pojednostavnjena forma u namještaju Jana Kotěre, Josefa Hoffmanna i Leopolda Bauera, učenika Otta Wagnera i vodećih figura češkog modernizma u arhitekturi i dizajnu.
Fotografirao: Denis Bučar
Dvorana s temom Odjeća: stas i tjelesnost posvećena je kulturi odijevanja i oblikovanju modne siluete tijela, koja je oduvijek bila uvjetovana kulturnim i estetskim normama vremena. U dugačkoj vitrini postavljeno je osamnaest ženskih odjevnih predmeta koji prikazuju razvoj mode od početka 19. do kraja 20. st. – od siluete pješčanog sata u bidermajeru i rokokou, s pripijenim korzetom i voluminoznom suknjom s obručima od kitove kosti, vrbe ili čeličnih šipki, preko razotkrivajućih psihodeličnih mini suknja šezdesetih do minimalističke mode i uske siluete devedesetih. Bluzom apstraktnog uzorka na kopčanje iz Jugoslavije, robne tvrtke Bačkaprodukt, predstavljene su hipijevske sedamdesete. U usporednoj vitrini na isti je način izloženo donje rublje koje se nosilo ispod svake predstavljene odjeće, čime se cijela odjevna kombinacija lako stavlja u kontekst, dok su na suprotnoj strani, također po desetljećima, poredani modni dodatci – šeširi, torbice, čarape i cipele. Posebno je predstavljen i razvoj nakita od gotičkih ukrasa iz dvorca Karlštejn do umjetničke produkcije 21. st.
Pod temom Dizajn i fenomeni modernosti prikazan je prelazak iz industrijskog doba u tehnološko 20. st., kada dizajn postaje sastavni dio moderne i postmoderne kulture, balansirajući između individualiziranih zahtjeva i masovne proizvodnje. S montažnim stambenim naseljima, ubrzanom proizvodnjom i smanjenim troškovima izrade razvio se modularni namještaj koji se prilagođava potrebama korisnika, a plastika kao materijal dobiva uzlet. Zanimljiv je primjer stolice br. 14 tvrtke Gebrüder Thonet koja je sredinom 19. st. masovno proizvođena tehnologijom savijanja bukova drva parom, zbog čega je postala najprodavaniji model u povijesti izrade namještaja, a češki dizajner Michal Brix potom ju je 1984. iskoristio kao predložak za izradu sklopive stolice za potrebe prilagodljivog interijera i mobilnosti. Funkcionalizam prve polovice 20. st. ogleda se u pročišćenom posuđu Ludvike Smrčková i Ladislava Sutnara, a kasniji praktičan dizajn uporabnih predmeta u izloženom sušilu za kosu, glačalu, prijenosnom televizoru, ambalaži, pa i kirurškim instrumentima, među kojima je mjesto dobio i kultni Iskrin telefon ETA-85.
Fotografirao: Denis Bučar
Posljednja dvorana naziva Utopija, kozmos, igra tematizira postmodernizam, odnosno poglavlje u povijesti češkog dizajna koje nadahnuće crpi iz utopijskih vizija te doživljava dizajn kao fikciju i igru, promičući neograničenu kreativnost i oslobađanje ljudskog postojanja od ograničenja stroge svrhovitosti. Među izloženim su predmetima čelična polica za knjige Bohuslava Horáka (1987.) iz praške umjetničke skupine Atika, koja je stvarala unikatni namještaj od jednog komada kao odgovor na masovnu proizvodnju, stolica Barok Milana Knížáka, umjetnika međunarodnog ugleda koji se poigrava s povijesnim oblicima namještaja te djela Maxima Velčovskog – zdjela s obrisom Češke kao šaljivi hommage češkom porculanu i svijećnjak u obliku istočnonjemačkog trabanta nazvan Duh istoka. Zastupljene su i dječje igračke, i to poznatih dizajnerica igračaka Minke Podhajská s početka 20. st. te Libuše Niklová iz šezdesetih godina, a od novijih čeških proizvoda predstavljena je videoigra Machinarium iz 2009. godine studija Amanita Design.
Neke od zapaženih kritika u medijima odnose se na djelomičnu nepristupačnost postava – nečitke bijele legende na prozirnom staklu vitrina, nepotpunu preglednost predmeta na višim i najnižim policama te manjak odmorišta, što su sve vrijedni uvidi pri razmatranju izrade stalnog postava. Zanimljivo je da u postavu nema interaktivnih elemenata, a multimedija je svedena na nekoliko zaslona koji sami vrte fotografije predmeta. Postavljen u relativno manjem prostoru i s malim brojem predmeta u odnosu na ukupan broj, stalni postav Muzeja dekorativnih umjetnosti jezgrovit je i dinamičan presjek muzejskog fundusa, dok je ostatak izložbenog prostora namijenjen povremenim izložbama koje će dublje (i češće) obrađivati razne teme i građu, što je dobro zamišljen koncept.
(Dunja Vranešević)
Fotografirao: Denis Bučar, fotografije 1 do 10 / Dunja Vranešević, fotografije 11 i 12
„Složenost zbivanja“ – opsežna zbirka tekstova Marijana Susovskog
Institut za suvremenu umjetnost ove je godine izdao knjigu Složenost zbivanja koja obuhvaća 62 teksta cijenjenog povjesničara umjetnosti, kustosa, likovnog kritičara i muzeologa Marijana Susovskog. Urednice izdanja temeljenog na njegovim arhivima i dokumentaciji su povjesničarke umjetnosti Janka Vukmir i Jadranka Vinterhalter.
Marijan Susovski (1943.-2003.) pri analizi likovnih djela polazio je od formalno-analitičkog pristupa koji mu je tijekom studija povijesti umjetnosti prenijela dr. sc. Vera Horvat Pintarić. Napisao je brojne stručne radove o novim pojavama, medijima i umjetnicima na umjetničkoj sceni za izložbene kataloge, časopise, novine i radio emisije. Bogato kustosko iskustvo stekao je kroz raznovrsne izložbene projekte, proučavajući povijest i teoriju avangardnih strujanja te modernu i suvremenu umjetnost. Radni vijek proveo je vezan uz Galeriju suvremene umjetnosti (kasnije MSU) koja je djelovala u okviru Galerija grada Zagreba i gdje je bio zaposlen kao kustos od 1972. godine. Tijekom karijere obnašao je dužnosti ravnatelja Galerija grada Zagreba, voditelja Galerije suvremene umjetnosti i ravnatelja Muzeja suvremene umjetnosti. Bio je tajnik Društva povjesničara umjetnosti Hrvatske, te vanjski suradnik Instituta za povijest umjetnosti. Značajnu ulogu ostvario je kao kustos Motovunskih susreta (1976.-1983.), međunarodne manifestacije organizirane u suradnji Etnografskog muzeja Istre i Galerija grada Zagreba, te je jedan od prvih teoretičara video umjetnosti. Kao član ICOM-a bio je aktivan u Savjetu za odnose s javnošću u muzejima. Djelovao je u Međunarodnom udruženju likovnih kritičara AICA, a nakon raspada Jugoslavije bio je jedan od osnivača i prvi predsjednik Hrvatske sekcije AICA-e (1992.-1999.).
Zbirka tekstova Složenost zbivanja podijeljena je na sedam poglavlja, broji 406 stranica i uključuje opsežnu bibliografiju. Njezino uvodno poglavlje Početci predstavlja njegove prve objavljene tekstove u časopisu Dizajn – Izložba američke ambalaže iz 1967. te Proljetni zagrebački velesajam iz 1968. Nastavlja se tekstovima o vizualnom razvoju TV reklama i izložbi 100 plakata YU – koji otkrivaju različite pristupe njegova pisanja o izložbama.
Poglavlje Nove prakse i tendencije donosi tekst o konceptualnoj umjetnosti i novim tendencijama nastao u okviru rada na izložbi Tendencije 5, a pisao je i o jugoslavenskoj suvremenoj umjetnosti povodom izložbe Passepart – Aspects '75. u edinburškoj Galeriji Richard Demarco. Nova umjetnička praksa u Jugoslaviji 1966-1978. pruža kronologiju novih umjetničkih pojava, a slijede tekstovi o umjetničkim intervencijama u javnom prostoru, inovacijama u hrvatskoj umjetnosti sedamdesetih godina, novim medijima, primarnom slikarstvu, novoj slici, umjetnosti minimalizma u Jugoslaviji, kao i prikaz Documente 7 u Kasselu i tekst povodom 10. Motovunskih susreta.
Treće poglavlje Umjetnici – individualnosti i grupe donosi osvrte na izložbe Julija Knifera, Romana Cieslewicza, Tomislava Gotovca, Sanje Iveković, Vlaste Delimar, Mladena Stilinovića, hommage Henriju Mooreu i Vojinu Bakiću, Maljevičevu retrospektivu u Tretjakovskoj galeriji u Moskvi, te o djelovanje grupa Exat 51 i Grupe šestorice autora (kojoj je i nadjenuo ime).
Segment Kritika i društvo obuhvaća kritičarske tekstove koji govore o nerazumijevanju avangarde u domaćem kontekstu i problematiziraju pozicioniranje domaće avangarde u odnosu na avangardne tendencije na europskom kontinentu. Slijede osvrti o nedostatnom razvoju muzejske djelatnosti u Jugoslaviji, kompromisnim umjetničkim koncepcijama jugoslavenske umjetnosti na međunarodnim umjetničkim manifestacijama i odabir umjetnika prema „republičkom ključu“. Uvršten je i njegov intervju za časopis Oko iz 1988. godine Mi nemamo kulturnu politiku, u kojem se oštro osvrće na nerazrađenu kulturnu politiku u Hrvatskoj, kao i na izostanak razvoja kulturnog identiteta grada Zagreba.
Uz povijesno-umjetničke teme, sastavni dio njegova istraživanja bile su i one muzeološke – muzejska arhitektura, izložbeni postavi, marketing i odnosi s javnošću te muzejska edukacija. Cjelina Muzeološki koncepti i prakse & tranzicija obuhvaća tekstove zaokupljene ulogom i funkcijom muzeja i galerija, odnosima s javnošću u muzejima, pa i pragmatičnom traženju sponzorstava. U članku izvorno objavljenom u Informatici museologici 3 / 4 (1989.) detaljno obrazlaže organizaciju Maljevičeve izložbe u Muzeju suvremene umjetnosti koju je kurirao, a u fokusu su mu odnosi s javnošću i marketing same izložbe. Posebice su zanimljivi tekstovi izlaganja koji naglasak stavljaju na ratne štete i razaranja u Hrvatskoj – Granice: promišljanje muzeja sa 16. generalne konferencije ICOM-a u Quebecu 1992., te Centar i periferija s istoimenog simpozija povodom 25. generalne skupštine AICA-e održanog u Beču 1992.
Tekstovi, članci i intervju iz poglavlja U susret MSU otkrivaju neadekvatne uvjete u kojima je djelovala Galerija suvremene umjetnosti na Gornjem gradu i njegovo zalaganje za izgradnju nove zgrade Muzeja suvremene umjetnosti. Primjetna je sveobuhvatnost njegova promišljanja budućeg MSU-a kao kulturnog centra u Novom Zagrebu, s izmijenjenom kadrovskom, prostornom i tehničkom opremljenošću. U svojem ranom prijedlogu iz 1976., predlaže neposrednije i funkcionalnije povezivanje s različitim oblicima udruživanja, produkcije, odgoja i obrazovanja. Pruža uvid u sakupljačku i izlagačku politiku GSU, izvore financiranja, koncipiranje izložbenih projekata, međunarodno pozicioniranje Galerije i planove njezina razvoja. Poglavlje se nastavlja vrlo informativnim tekstovima koji donose kronologiju ostvarenih izložbenih projekata GSU, interpretiraju konstruktivizam i kinetičku umjetnosti iz Zbirke, te prikazuju značajne Donacije Seissel i Richter – za čiju je stručnu obradu bio zaslužan.
Posljednje poglavlje knjige naslovljeno Fenomeni novih medija donosi priloge o medijima i manifestacijama koji izlaze iz tradicionalnog polja likovnosti – televiziji, izložbi 8 dana videa u Muzeju dekorativnih umjetnosti u Lausanni, pojavi videa u Jugoslaviji, razvoju umjetničkog korištenja videa u svjetskim i domaćim razmjerima, te značaju izložbe Nova fotografija 3 za propitivanje granica medija fotografije. Knjigu zaključuju stručni članci o ulozi elektroničkih medija i računala u televizijskom vizualnom dizajnu, razvoju video umjetnosti u Hrvatskoj i animiranom reklamnom filmu Zagreb filma. Publikacija odabranih tekstova Marijana Susovskog svjedoči o raznovrsnosti i temeljitosti njegova proučavanja vizualnih umjetnosti, novih medija i muzeoloških tema, te predstavlja vrijedan izvor informacija studentskoj populaciji, kao i stručnoj i zainteresiranoj javnosti.
(Iva Brižan)
Izvor: Muzej betinske drvene brodogradnje
Muzej betinske drvene brodogradnje – izložba „60 godina Škvera Ćiro“
U Muzeju betinske drvene brodogradnje može se razgledati izložba „60 godina Škvera Ćiro“ posvećena brodogradilištu Čedomira Burtine Ćira koja predstavlja jedinstvenu priliku za istraživanje povijesti i značaja ovog brodogradilišta kao ključnog čimbenika očuvanja tradicijske drvene brodogradnje na Jadranu.
Tijekom šezdeset godina djelovanja, škver je proizveo i obnovio stotine drvenih brodova karakterističnih za jadransko područje, uključujući pasare, koče, leute, gajete te replike povijesnih kondura. Procjenjuje se da je njegov osnivač, brodograditelj Čedomir Burtina Ćiro, izgradio oko 360 brodova, dok se broj popravaka i rekonstrukcija ne može precizno utvrditi.
Zanat je Ćiro izučio kod majstora Branimira Urode, a dodatno iskustvo stekao je u Brodogradilištu Betina i pulskom Uljaniku. Samostalni rad započeo je 1964. godine podizanjem prve barake na lokaciji današnjeg škvera, a službeno je obrt registrirao 1967. godine. Njegov opus odlikuje se visokom tehničkom preciznošću, odabirom kvalitetnih materijala i stalnom prilagodbom potrebama naručitelja. Posebno je bio poznat po nesebičnom prenošenju znanja i mentorstvu mlađim brodograditeljima, čime je osigurao kontinuitet vještine unutar lokalne zajednice.
Izvor: Muzej betinske drvene brodogradnje
Danas škver djeluje kao obiteljska radionica koju vode kći Luiza Burtina Papeša, zet Nikola Papeša i unuk Krešimir Papeša. Njihov zajednički rad svjedoči o međugeneracijskom prijenosu znanja i vrijednosti koje je utemeljio osnivač. Očuvanje tradicijskih brodograđevnih tehnika u škveru prati i njihova prilagodba suvremenim potrebama. Osim gradnje i obnove drvenih brodova na latinsko idro, škver pruža specijalizirane usluge servisa, održavanja i suhog veza, a raspolaže infrastrukturom koja omogućuje rad s plovilima do 15 metara dužine i 18 tona težine. Time obitelj potvrđuje sposobnost prilagodbe novim uvjetima, ostajući vjerna duhu ručne izrade i restauracije.
Izložba posvećena Škveru Ćiro dokumentira njegovu povijest i značenje kroz različite tipove građe. Posjetitelji mogu vidjeti obiteljske i radne fotografije, nacrte brodova, arhivske dokumente, alate korištene u svakodnevnom radu, osobne predmete te svjedočanstva suradnika i članova obitelji. Poseban naglasak stavljen je na kontinuitet obiteljske tradicije i međugeneracijski prijenos znanja, što se jasno očituje u radu sadašnjih nasljednika.
Izvor: Muzej betinske drvene brodogradnje
Izložba, zajedno s pripadajućim katalogom, dokumentira i interpretira materijalnu i nematerijalnu baštinu istodobno. Kroz obiteljsku i radnu ostavštinu škvera posjetiteljima se nudi uvid u proces izgradnje drvenih brodova, ali i u širi društveni i kulturni kontekst života u Betini. Na taj način izložba pridonosi očuvanju kulturne memorije i identiteta mjesta te potvrđuje Škver Ćiro kao primjer brodogradilišta koje nadilazi okvire obrtništva i postaje institucija kulturne baštine. Posjetiteljima izložbe postavljene u Muzeju betinske drvene brodogradnje pruža se jedinstvena prilika da kroz priče, fotografije i radne materijale dožive složen proces gradnje broda te povežu materijalnu baštinu s lokalnom poviješću i svakodnevnim životom zajednice.
Škver Ćiro i njegova obiteljska radionica predstavljaju neprocjenjivu vrijednost za očuvanje tradicijske drvene brodogradnje, lokalnog identiteta i kulturne memorije. Kroz kontinuirani rad, prenošenje znanja i inovativnu interpretaciju baštine, Škver Ćiro potvrđuje važnost očuvanja i promicanja pomorske i obrtničke tradicije unutar šireg kulturnog i društvenog konteksta.
(Sandra Barešin)
Izvor: Gradski muzej Nova Gradiška
„Dome, slatki dome“ – približena svakodnevica naših baka i djedova
U Gradskom muzeju Nova Gradiška nedavno je otvorena izložba „Dome, slatki dome“, koja na zanimljiv i edukativan način prikazuje kako su se tijekom 20. stoljeća mijenjali domovi, svakodnevni život i kućanstva u Hrvatskoj, s posebnim naglaskom na razvoj i modernizaciju Nove Gradiške.
Izložba je nastala u suradnji s novogradiškim Muzejom prometa i tehnike u nastajanju, a zamišljena je kao vremensko putovanje kroz tri ključna prostora svakog doma - kuhinju, vešeraj i dnevnu sobu, u kojima su se najprije počeli pojavljivati kućanski aparati koji su mijenjali način života. Autorice izložbe, Ana Pavleković Žeruk, kustosica Gradskog muzeja Nova Gradiška i Jelena Kovre, muzejska pedagoginja, vraćaju kroz autentične interijere posjetitelje u vremena kada je namještaj bio trajniji, kada su kućanski aparati bili luksuz i kada je kupnja jednog štednjaka bila dugoročna investicija, često prenošena s generacije na generaciju.
Izvor: Gradski muzej Nova Gradiška
Vremenski okvir izložbe obuhvaća razdoblje od početka 20. stoljeća do ranih 1970-ih godina, epohe u kojoj su se dogodile značajne tehnološke, društvene i kulturne promjene koje su obilježile život generacija, a izloženi su brojni predmeti koji su tada bili uobičajeni poput ručnih mesoreznica, kalupa za sir od dunja, pribora za ručno pranje rublja i glačala na žar. Također, predstavljen je širi kontekst modernizacije Nove Gradiške, koja je unatoč svojoj veličini i demografskoj strukturi bila ispred svog vremena, pri čemu je od velike važnosti bilo pokretanje „Munjare“ 1913. godine, električne centrale pogonjene dvama diesel motorima od 200 KS koja je omogućila uvođenje električne javne rasvjete i električne energije u kućanstvima.
Kako su pojasnile autorice na otvorenju, ideja izložbe nije bila samo prikazati kako su živjeli naše bake i djedovi prije nego što je masovna potrošačka kultura preoblikovala svakodnevicu, već posjetitelje potaknuti na promišljanje o tome koliko smo zapravo svjesni luksuza koji danas smatramo normalnim, naglasiti važnost očuvanja predmeta i priča iz prošlosti koje nam otkrivaju put kojim smo došli do sadašnjosti, te mlađim generacijama ponuditi smjernice za ostvarivanje održivije budućnosti.
Izložba se može razgledati do 3. listopada 2025.
(I.G.)
Impressum
Vijesti iz svijeta muzeja - elektronički dvotjednik, ISSN 2459-8690
Glavni urednik: Ivan Guberina Uredništvo: Maja Kocijan, Iva Validžija, Ivona Marić Grafički urednik: Denis Bučar
Izdavač: Muzejski dokumentacijski centar | Ilica 44 | 10000 Zagreb | 01 4847 897 | info@mdc.hr | www.mdc.hr