U samom središtu povijesne jezgre Splita, gdje se slojevi vremena prepliću u kamenu, Muzej grada Splita započinje novo poglavlje svojega djelovanja – svečanim otvorenjem novog stalnog postava u obnovljenim prostorima Papalićeve palače. Projekt, utemeljen na suvremenim muzeološkim principima, dubokom poštovanju prema kulturnoj baštini te recentnim arheološkim spoznajama, predstavlja značajan iskorak u interpretaciji i valorizaciji splitskog urbanog identiteta.
Papalićeva palača nije tek arhitektonsko ostvarenje kasnogotičke i renesansne profane arhitekture, već i tihi svjedok više od pet stoljeća života unutar antičkih zidina. Od reprezentativne kvadrifore s heraldičkim motivom do intimnog dvorišta koje u kamenu čuva tragove humanističke fascinacije antikom – svaki segment palače nosi vlastitu priču. Nova muzeološka koncepcija teži upravo tomu da te priče oživi, promatrajući palaču ne samo kao prostor izlaganja, već kao središnjeg aktera muzeološkog narativa.
Za razliku od tradicionalnih muzeoloških postava, u kojima izložbeni predmeti dominiraju prostorom, novi stalni postav Muzeja grada Splita počiva na ideji muzeja in situ – muzeja koji izrasta iz vlastitog arhitektonskog konteksta te prostor koristi kao temeljnu narativnu i interpretativnu okosnicu. U tom konceptu, palača ne „nosi“ postav; ona sama jest postav.
U suodnosu prostora, vremena i sadržaja, suvremeni je posjetitelj pozvan na otkrivanje višeslojnih značenja: od arheoloških ostataka rimskih zidova u prizemlju, preko slojeva srednjovjekovnih preinaka, do humanističkog duha kasnog 15. stoljeća, kada palača postaje dom plemića Dmine Papalića – strastvenog kolekcionara antičkih natpisa i bliskog suradnika Marka Marulića. Njihovim zajedničkim istraživanjima solinskih lokaliteta dvorište palače poprima funkciju prvog splitskog lapidarija, čime Split ulazi u širi europski humanistički dijalog s antikom.
Posebnu vrijednost novom stalnom postavu daju recentna arheološka istraživanja provedena tijekom posljednjih godina u prizemnim prostorima palače. Otkriveni su dosad nepoznati fragmenti rimskih i ranosrednjovjekovnih zidova, cisterne i drugi elementi koji svjedoče o kontinuitetu života na tom prostoru od 3. stoljeća do suvremenosti. Ti su nalazi u potpunosti integrirani u muzeološki narativ – ne kao izdvojeni eksponati, već kao aktivni dijelovi prostorne priče. Putem svjetlosnih intervencija, maketa i multimedijalnih prikaza posjetitelj doslovno promatra kako prošlost „izranja“ iz prostora koji je oduvijek bio njezin dom.
Postav se temelji na suvremenim muzeološkim praksama koje potiču interakciju i višesenzorno iskustvo. Multimedijalni sadržaji, trodimenzionalne rekonstrukcije prostorne dinamike kroz stoljeća i pažljivo oblikovani zvučni ambijenti omogućuju posjetiteljima različitih profila da se povežu s baštinom na način koji im je blizak. Edukativna funkcija muzeja pritom je dodatno naglašena kroz tematske cjeline, kronološke putanje i interaktivne sadržaje oblikovane za domaću i međunarodnu publiku.
Otvorenje novog stalnog postava Muzeja grada Splita ne predstavlja samo završetak jednog projekta, već simbolizira širi kulturni proces – obnovu dijaloga s vlastitom baštinom, ne kroz statično čuvanje, nego kroz njezinu živu reinterpretaciju. Transformacija Papalićeve palače – od plemićkog doma preko kazališta, kavane i društvenog doma do suvremenog muzeja – zrcali dinamičan odnos Splita prema vlastitom identitetu.
U suvremenom kontekstu, kada grad neprestano pregovara između prošlosti i sadašnjosti, novi stalni postav Muzeja grada Splita poziva građane, posjetitelje, znanstvenike i znatiželjnike da postanu sudionici u tom dijalogu – u gradu koji ne samo da čuva svoju prošlost, nego je neprestano nanovo interpretira i ugrađuje u vlastitu budućnost.
Autori postava su Josip Belamarić, Vesna Bulić Baketić i Vedrana Supan, arhitekturu interijera i likovni postav potpisuju Damir Gamulin, Antun Sevšek (Organizirano oblikovanje d.o.o.) i Ivo Vojnović (Ured Vojnović d.o.o.), dok su za multimediju i dizajn zvuka zaslužni Bruno Babić i Ivan Slipčević.
Kunstmuseum Basel je nedavno otvorio izložbu Duhovi – zamišljanje natprirodnog, koja tematizira komunikaciju sa zagrobnim životom. Izloženo je 160 predmeta od kraja 18. stoljeća do danas, s naglaskom na prijelaz iz 19. u 20. stoljeće, kada su se u Europi i Sjevernoj Americi spiritualizam i razvoj tehnologije međusobno isprepleli. S jedne strane romantizam i simbolizam u književnosti, likovnoj umjetnosti i načinu poimanja svijeta, uključujući viktorijansku horor literaturu, a s druge strane razvoj fotografije, telegrafa, telefona i radija te širenje uporabe električne energije, otvorili su mogućnost komunikacije s nevidljivim.
Duhovi obitavaju u devet izložbenih soba, a već je i prije njih jeziva atmosfera stvorena skulpturama i umjetničkom instalacijom s treperavim svjetlim. U prvoj sobi posjetiteljima se priviđa Pepperov duh, optička iluzija u kojoj se slika projicira pomoću ogledala ili stakla. Duhovi naslikani preko uslikanih osoba poziraju na fotografijama Angele Deane, a kod Susan MacWilliam se skrivaju u pitanju Where are the dead?, bijelom neonskom natpisu kojim se referira na zbirku eseja na tu temu iz 1928. godine.
William Blair Bruce: The Phantom Hunter, 1888. Vlasništvo i fotografija: Art Gallery of Hamilton, Bruce Memorial.
U drugoj sobi izložena su djela umjetnika iz posljednje četvrtine 18. i 19. st. inspirirana duhovima iz literature. Benjamin West naslikao je starozavjetnu scenu u kojoj je židovski kralj Šaul tražio vješticu iz Endora da prizove duh proroka Samuela. Nadahnuće u Shakespearovom Hamletu i duhu njegovog oca pronašli su Robert Thew, William Blake i Eugène Delacroix. Nicolai Abidgaard naslikao je Fingala, ratnika iz škotskog epa, Moritz von Schwind inspiraciju je pronašao u Goetheovoj baladi Erlkönig, a fantom iz kanadske zimske divljine Williama Blaira Brucea nadahnut je pjesmom Charlesa Dawsona Shanlyja. Odilon Redon krajem 19. st. ilustrirao je francuski prijevod jedne od prvih književnih prikaza uklete kuće, novelu The Haunted and the Haunters Edwarda Bulwera-Lyttona iz 1859. godine. Izložena je i novela Christmas Carol Charlesa Dickensa, koju je 1844. godine ilustrirao John Leech.
London Stereoscopic and Photographic Company: The Haunted Lane, 1875. Fotografija: Denis Pellerin.
Otkriće stereoskopije kojom se stvorio privid dubine na fotografijama, kao i korištenje nekih drugih tehničkih trikova, npr. dvostruke ekspozicije fotografije, ili jednostavnih rekvizita kao što su lutke i gaze u ulozi materijalizirane energije, tzv. ektoplazme i teleplazme, utrli su put mnoštvu „dokaza“ komunikacije sa zagrobnim životom. Primjer su snimke duhova koje je 1860-ih u SAD-u počeo bilježiti začetnik ovakvih fotografija William H. Mumler te prve ovakve fotografije nastale u Europi 1870-ih u londonskom fotografskom studiju Fredericka Hudsona i u pariškom studiju Édouarda Isidorea Bugueta, izložene u trećoj sobi. A da se time nisu bavili samo prevaranti zarađujući na žalujućim ljudima ili na onima željnima uzbuđenja, svjedoče i podatci o interesu liječnika i znanstvenika. Izložena je studija liječnika Justinusa Kernera o Friederike Hauffe, vidovnjakinji koja je u transu prenosila spiritističke poruke kroz tekstove i crteže. Također su izložene i njegove kleksografije, slike nastale iz mrlja tinte, temelj za kasniji Rorschachov test mrlja korišten u psihodijagnostici. Zanimanje za parapsihologiju je bilo toliko veliko da je u Londonu 1882. godine osnovana organizacija Society for Psychical Research, aktivna i danas. Psihijatar Albert von Schrenck-Notzing 1913. godine objavio je knjigu Materialisations-Phänomene s fotografijama spiritističkih seansi. Čak je i poznati mađioničar Harry Houdini nakon smrti majke zatražio pomoć spiritističkog medija, ali je uvidio prevaru i odlučio razotkriti trikove, te je s kolegom Josephom Dunningerom 1928. godine sve objavio u publikaciji Houdini’s Spirit Exposés and Dunninger’s Psychical Investigations.
Komplet za lov na duhove Erica Dingwalla, Society for Psychical Research. Vlasništvo i fotografija: Senate House Library, University of London.
Susreti s duhovima odvijali su se na različite načine, a Ouija ploča postala je dvadesetih godina prošlog stoljeća još jedno sredstvo komunikacije s njima. Mediji su prenosili spiritističke poruke i kroz umjetnička djela, a neke primjere možemo vidjeti u četvrtoj sobi. Već spomenuti slikar William Blake tvrdio je da može prizvati duhove povijesnih osoba, uključujući biblijske likove. Umjetničke tendencije pokazale su članice stockholmskog duhovnog udruženja Edelweissforbundet – Bertha Valerius, Axelina Hammarstrand, Huldine Beamisch i druge. Madge Donohoe poznata je po skotografijama – fotografijama koje je radila bez kamere na način da je otiske dobivala izlaganjem filma toplini vlastitog lica. Radovi Madge Gill postali su primjeri smjera art brut, kao i oni koje je izradio Augustin Lesage.
Istraživanjem spiritističkih seansi i stanjima transa medija bavio se švicarski psihijatar Carl Gustav Jung. Jedan od izložaka u petoj sobi je Jungov nož koji se prilikom seanse 1898. godine, naizgled ničim izazvan, prelomio na četiri dijela. Poltergeisti su „zaslužni“ i za neka recentna umjetnička djela, poput uništene kolibe Rachel Whiteread. Omot bombona s natpisom A Guest + A Host = A Ghost, readymade je predmet Marcela Duchampa, ambalaža slatkiša koje je dijelio na otvorenju izložbe Billa Copleya u Parizu 1953. godine. Paul Klee je 1923. godine izradio sablasnu lutku za sina, a njezina replika izložena je u šestoj sobi. Vjerodostojnost onoga što fotografija prikazuje propitivao je Mike Kelley serijom fotografija na kojima je prikazan s ektoplazmom. Susan MacWilliam se u svom nijemom filmu The Last Person bavila Helen Duncan, prevaranticom i posljednjom osobom osuđenom 1944. godine prema Bitanskom zakonu o vještičarstvu iz 1735. godine.
Claudia Casarino: Desvestidos, 20025. Vlasništvo umjetnice. Fotografija: Max Ehrengruber.
Duhovi kao manifestacije traume ideja su niza bijelih haljina od tila, djela Desvestidos Claudie Cesarino, simbolizirajući proganjajuća sjećanja žena izloženih nasilju. Nalaze se u sedmoj sobi, gdje je i slika Glenna Ligona s ispisanim tekstom I’m Turning Into a Specter Before Your Very Eyes and I’m Going To Haunt You, inspirirana dramom Jeana Geneta o rasizmu. Temi ukletih kuća posvetile su se Corinne May Botz i Cornelie Parker u idućoj sobi. Botz ih je predstavila fotografijama, a Parker dijelovima kuće, imitirajući onu iz Hitchcockovog „Psiha“. Looking for something that has already found you (The Invisible Push), nevidljiva instalacija Ryana Gandera, posjetitelje u praznini posljednje sobe ispraćuje s izložbe strujanjem vjetra koji stvaraju skriveni uređaji.
Kustosica izložbe je Eva Reifert, a izložba ostaje otvorena do 8. ožujka 2026.
(Zrinka Marković)
Izvor: Dubrovački muzeji
„Staklene svjetiljke kroz vrijeme“ – približen razvoj staklenih svjetiljki od antike do novog vijeka
U dubrovačkoj tvrđavi Revelin nedavno je otvorena gostujuća izložba Muzeja antičkog stakla u Zadru pod nazivom „Staklene svjetiljke kroz vrijeme“ koja javnosti približava razvoj, izradu i primjenu staklenih svjetiljki kroz različita povijesna razdoblja, od antike do novog vijeka.
Gostovanje izložbe realizirano je u suradnji s Pomorskim muzejom Dubrovnik koji je ustupanjem građe iz vlastitog fundusa u tri navrata pridonio uspješnoj realizaciji tog izložbenog projekta. Prvo predstavljanje javnosti održano je u Muzeju antičkog stakla u Zadru 2018. godine, sa stotinu izložbenih eksponata, cjelovitih, rekonstruiranih ili fragmentiranih primjeraka staklenih svjetiljki, nakon čega su uslijedila gostovanja u Muzeju hrvatskih arheoloških spomenika u Splitu 2019. godine, te Arheološkom muzeju Istre u Puli 2020. godine.
Postav obuhvaća pretežno arheološku građu pohranjenu u hrvatskim muzejima, od Slavonije, Zagreba i Istre do Dalmacije, uz izuzetak svjetiljki druge polovine 19. stoljeća koje su proizvod posljednjih staklarskih manufaktura u Slavoniji. Prilikom gostovanja izvorni odabir materijala koji je prezentiran u Zadru 2018. godine prilagođavan je novim prostorima, što je u pravilu značilo redukciju broja izloženih predmeta. Ukupan broj sudionika također se tijekom godina mijenjao, ovisno o potrebama posudbe građe, a za dubrovačko izdanje izložbe predmete su ustupili: Muzej antičkog stakla u Zadru, Arheološki muzej u Splitu, Odjel za arheologiju Sveučilišta u Zadru, Muzej grada Šibenika, Muzej Đakovštine Đakovo, Muzej grada Požege, Arheološki muzej Osijek i naravno Dubrovački muzeji.
Kao i u dosadašnjim postavima, izložba u Dubrovniku prati koncept kronološkog razvoja svjetiljki. Prostorni raspored građe i popratnog ilustrativnog materijala odgovara povijesnoj kronologiji od antike na početku postava, zatim slijede kasna antika, srednji vijek i novi vijek, do završne cjeline svjetiljki 19. stoljeća. Zbog specifičnosti forme relativno malog izložbenog prostora u Revelinu, količina materijala u vitrinama znatno je reducirana u odnosu na prethodne postave, uz nastojanje da izvorna koncepcija bude i dalje prepoznatljiva, a postav sadržajno i vizualno atraktivan.
Izvor: Dubrovački muzeji
Posebno mjesto zauzimaju svjetiljke rimske staklarske produkcije 1. i 2. stoljeća, izrađene po uzoru na samostojeće keramičke uljanice. Sačuvanih primjeraka vrlo je malo, kako u Hrvatskoj, tako i na svjetskoj razini, stoga čak dvije rimske staklene uljanice, obje iz fundusa Arheološkog muzeja u Splitu, pružaju izložbi i određenu količinu ekskluzivnosti. Razdoblje kasne antike i ranog kršćanstva obilježeno je jednostavnim formama koničnih svjetiljki, čija je primjena zahtijevala stalak ili nosač s utorom. Brojčano su dobro zastupljene, budući da se relativno često pronalaze među grobnim prilozima, a na dubrovačkoj izložbi predstavljene su odabranim nizom od tri uljanice među kojima je i do sad najveći primjerak s nekropole u Štrbincima kod Đakova čija izvorna visina prelazi 16 cm. Repertoar kasnoantičkih svjetiljki širi se i na uobičajene forme nalik zdjelicama, s ručkama ili bez njih, kao i na forme čaša na niskoj nožici koje su imale dvostruku primjenu.
Srednjovjekovno razdoblje donosi posve nove forme staklenih svjetiljki, poput onih bikoničnih s ručkicama za vješanje, ujedno i najzastupljenijoj inačici tzv. svjetiljki islamskog tipa. Ta je skupina predstavljena upečatljivim, premda fragmentiranim, ali vješto rekonstruiranim nalazima s prostora zadarske katedrale. Utjecaj istočnog Mediterana i posebno islamske kulture na razvoj tipologije rasvjetnih tijela u srednjem i novom vijeku bio je iznimno snažan. Osim bikoničnih svjetiljki, u 16. i 17. stoljeću izrađuje se tip viseće svjetiljke cilindrične forme s dekorativnim završetkom, u venecijanski dokumentima zabilježen pod nazivom cesendello. Tom je tipu novovjekovne svjetiljke posvećeno posebno mjesto budući da se upravo u dubrovačkom akvatoriju, na lokalitetu Drevine kod Orašca, nalazi brodolom s najvećom količinom takvih svjetiljki koje su u muransko-venecijanskim radionicama bile posebno izrađivane za istočno tržište.
Tipologija svjetiljki 18. stoljeća, tijekom kojega se miješaju oživljeni povijesni stilovi, predstavljena je nalazom jednostavne svjetiljke konične forme, jasno modificirane u odnosu na kasnoantičke prototipove, pronađene na prostoru samostana Male braće na osječkoj Tvrđi. Kao specifikum staklarske proizvodnje kasnog 19. stoljeća izdvojena je spomenuta cjelina uljanica iz slavonskih manufaktura, točnije staklane na Zvečevu, koja je za ovu prigodu predstavljena isključivo putem ilustrativnog materijala, fotografija i popratnog teksta. Tim je uljanicama prošupljenog loptastog tijela na visokoj nozi, zaključena ukupna kronologija povijesnih uljanica od stakla, oblikovanih isključivo rukom i umijećem majstora staklopuhača.
Izvor: Dubrovački muzeji
Okosnicu likovnog postava izložbe čine dvije vjerne rekonstrukcije metalnih nosača za svjetiljke (polikandila). Jedan replicira izgled poznate kasnoantičke forme metalnog obruča s rupama za postavljanje uljanica, a drugi konstrukciju nalik ptičjoj krletki, poznatoj u kasnosrednjovjekovnim interijerima. Nosači sadrže po šest odgovarajućih svjetiljki, bikonične islamskog tipa na nosaču u formi krletke, odnosno zvonolike s izduženom šupljom drškom na nosaču u formi obruča centralno ovješenog pomoću lanaca. U cilju približavanja autentičnosti povijesnog sakralnog ambijenta, svjetiljke su punjene vodom i uljem, te nakratko upaljene uz primjenu plovećeg fitilja. Sve uljanice izrađene su u radionici Muzeja antičkog stakla u Zadru, prema izvornim, dobro očuvanim tipološkim analogijama, uključujući replicirane forme svjetiljki u samim vitrinama, koje poput cesendella kraj ulomaka s brodoloma Drevina, promatraču dočaravaju puninu izvornog predmeta sačuvanog samo u manjim fragmentima.
Podlogu za rekonstrukciju svih elemenata bez kojih primjena staklenih svjetiljki u prošlosti nije bila moguća pružili su brojni literarni izvori, posebno oni vezani uz vrste gorućih ulja, biljnog ili životinjskog podrijetla, čija kvaliteta se raspoznavala prema duljini gorenja i rasvjetnoj snazi. Vrste gorućih sredstava kojima su se kroz prošlost nalijevale uljanice, od maslinovog, nardovog ili ricinusovog ulja, do životinjskog loja, razrađene su kao manja tematska cjelina izložbe, uz prezentaciju uzoraka ulja i biljnih sirovina iz kojih su se dobivala.
Postav izložbe u Revelinu obogaćen je i jednim posve novim elementom – kratkim video-filmom kojim je zabilježen postupak pripreme i paljenja polikandila, a cijeli proces se odvijao u izvornim sakralnim ambijentima zadarskih crkava sv. Lovre i samostana sv. Frane.
Autori izložbe i likovnog postava su dr. sc. Vedrana Jović Gazić i dr. sc. Berislav Štefanac, a izložba se može razgledati do 6. veljače 2026.
(Vedrana Jović Gazić)
Izvor: Arheološki muzej u Splitu
„Iz grada isplovi ovog“ – izložba posvećena najznačajnijoj grčka koloniji na istočnom Jadranu
U Kulturnom centru Blato na otoku Korčuli otvorena je gostujuća izložba „Iz grada isplovi ovog – Issa maritima“ Arheološkog muzeja u Splitu. Autor i kustos izložbe je mr. sc. Boris Čargo, muzejski savjetnik Arheološkog muzeja u Splitu.
Izložba posvećena je antičkoj Isi (današnjem Visu), najznačajnijoj grčkoj koloniji na istočnoj obali Jadrana. Osnovana sredinom 4. stoljeća prije Krista, Isa je stoljećima bila luka, trgovačko i pomorsko središte te polazište brojnih jadranskih i mediteranskih ruta. Njezin razvoj i identitet bili su neraskidivo povezani s morem, izvorom blagostanja, ali i izazova, koje je ujedno donosilo i nove kulturne utjecaje.
Izvor: Arheološki muzej u Splitu
Kroz jedanaest tematskih cjelina, izložba pruža sveobuhvatan uvid u maritimnu orijentaciju Ise i svakodnevni život njezinih stanovnika. Posjetitelji mogu pratiti razvoj isejskog brodovlja, upoznati arheološke ostatke antičke rive i lučkih objekata te razgledati bogat izbor predmeta povezanih s pomorstvom, ribarstvom i trgovinom. Posebno su dojmljivi eksponati koji svjedoče o trgovačkim vezama i intenzivnoj plovidbi Jadranom: brojna sidra, udice, amfore i rekonstrukcija ribarske mreže arćaš, uz interpretaciju njezina bacanja i uporabe.
Među izlošcima posebno se ističe nadgrobni natpis junaku Kaliji iz 4. stoljeća prije Krista, na kojem su uklesani najstariji grčki stihovi pronađeni u Hrvatskoj. Upravo su stihovi „Iz grada isplovi ovog“ poslužili kao inspiracija za naslov izložbe. Jedan je od najzanimljivijih artefakata svakako i najstariji poznati model brodice na Jadranu, koji svjedoči o ranim oblicima brodogradnje i pomorske vještine.
Posebnu vrijednost izložbe čini njezin interpretativni pristup, koji spaja arheološke nalaze, antičke tekstove i suvremenu muzeološku prezentaciju u koherentan narativ o odnosu čovjeka i mora. U cjelini, izložba donosi slojevitu priču o pomorskoj kulturi koja je oblikovala identitet istočnojadranskog prostora i to na tri jezika: hrvatski, engleski i talijanski.
Izvor: Arheološki muzej u Splitu
Gostovanje u Blatu ima i simboličnu dimenziju. Antička Isa bila je u uskoj vezi s Korkyrom Melainom (Korčulom), što današnja suradnja kulturnih institucija dodatno oživljava. Dok je Arheološki muzej u Splitu istodobno ugošćavao izložbu „Kopila – Grad mrtvih nad poljem života“, posvećenu korčulanskom lokalitetu iz područja Blata, u samom Blatu sada je predstavljena priča o Issi i njezinoj maritimnoj tradiciji. Time se ostvaruje simbolična razmjena kulturnih poglavlja između dviju zajednica, potvrđujući da su, kako u antičko doba, tako i danas, more i baština most koji povezuje naše prostore.Izložba „Iz grada isplovi ovog – Issa maritima“ realizirana je u suradnji Arheološkog muzeja u Splitu i Kulturnog centra Blato, uz potporu Općine Blato. Ovim gostovanjem nastavlja se tradicija suradnje između hrvatskih muzeja u promicanju arheološke i općenito kulturno-povijesne baštine Jadrana te približavanja izvornih arheoloških tema lokalnim zajednicama.
Izložba ostaje otvorena do 31. siječnja 2026. godine.
(Arheološki muzej u Splitu)
Osnovna škola u Zavodu za rehabilitaciju slijepe i slabovidne djece i omladine „Vinko Bek“, Zagreb, 1969.
„Otvorene oči uma“ – virtualna izložba Tiflološkog muzeja
Nova virtualna izložba Tiflološkog muzeja Otvorene oči uma – povijest obrazovanja slijepe djece u Hrvatskoj objavljena je povodom 130. obljetnice osnutka prve škole za slijepu djecu u Hrvatskoj i 90. obljetnice smrti Vinka Beka. Cilj izložbe je upoznati virtualne posjetitelje s radom učitelja i tiflopedagoga Vinka Beka i razvojem obrazovanja slijepe djece u Hrvatskoj kroz prikaz rada Zemaljskog zavoda za odgoj slijepe djece – prve obrazovne ustanove za slijepu djecu u Hrvatskoj i njezinim razvojem do današnjeg Centra za odgoj i obrazovanje „Vinko Bek“. Također, izložbom se nastoji senzibilizirati zajednicu za još uvijek prisutne poteškoće slijepih osoba.
Izložba nakon uvodnog dijela, kroz šest tematskih cjelina kronološki prati razvoj obrazovanja slijepe djece. U prvoj cjelini Društveni položaj slijepih osoba kroz povijest kratko je prikazan položaj slijepih osoba kroz povijest i civilizacije, od prvih saznanja, preko antike, srednjeg vijeka, doba humanizma i renesanse pa sve do novog vijeka. Počeci obrazovanja slijepe djece u Hrvatskoj donosi pregled početaka u obrazovanju u Hrvatskoj, prve napore učitelja Josipa Cunića koji je poduzeo prve konkretne korake u primjeni posebnih metoda u obrazovanju slijepog djeteta i napisao rad na tu temu te daljne napore, ali i poteškoće vezane uz tadašnje obrazovanje slijepih. Slijedi cjelina Vinko Bek – osnivač prve škole za slijepu djecu prati rad učitelja i tiflopedagoga Vinka Beka koji se zalagao za otvorenje prve ustanove za obrazovanje slijepe djece u Hrvatskoj, uključujući konkretnu obuku jednog slijepog dječaka, izdavanje prve početnice na hrvatskom jeziku na Brailleovom pismu te uredništvo časopisa na temu života i svakodnevice slijepih osoba.
Segment posvećen Zemaljskom zavodu za odgoj slijepe djece u Zagrebu predstavlja Zavod kao prvu ustanova za obrazovanje slijepe djece u Hrvatskoj – od same zgrade i prostora, preko prvih upisa učenika, njihove svakodnevice u Zavodu, do kratkog kronološkog prikaza Zavoda od njegovih početaka pa sve do danas. Pretposljednja cjelina Centar za odgoj i obrazovanje „Vinko Bek“ predstavlja današnji rad ustanove koja je izravni nasljednik nekadašnjeg Zemaljskog zavoda za odgoj slijepe djece, ali se do danas pretvorila u centar za odgoj i obrazovanje svih ljudi različitih poteškoća i dobnih skupina. Završni dio naslovljen Još poneka zanimljivost o Vinku Beku donosi nekoliko zanimljivih informacija vezanih uz Vinka Beka.
Ova izložba djelomično tematski prati stalni postav Tiflološkog muzeja, uz dodatni dio o Centru za odgoj i obrazovanje „Vinko Bek“, tako da čini i svojevrsnu najavu i poziv virtualnim posjetiteljima da posjete Tiflološki muzej i u stvarnosti dožive neke od predmeta iz ove izložbe, ali i mnoštvo drugih.
Autorica izložbe je Magda Karavanić, a izložba je dostupna na: https://view.genially.com/68b58f21b7265eb528bba95c/interactive-content-otvorene-oci-uma.
(Magda Karavanić)
Impressum
Vijesti iz svijeta muzeja - elektronički dvotjednik, ISSN 2459-8690
Glavni urednik: Ivan Guberina Uredništvo: Maja Kocijan, Iva Validžija, Ivona Marić Grafički urednik: Denis Bučar
Izdavač: Muzejski dokumentacijski centar | Ilica 44 | 10000 Zagreb | 01 4847 897 | info@mdc.hr | www.mdc.hr