U Muzeju grada Zagreba 28. i 29. svibnja održala se deveta međunarodna konferencija Meet, See, Do pod temom Museum Trends u organizaciji Balkanske muzejske mreže i uz potporu Mreže europskih muzejskih organizacija (NEMO-a), okupivši stotinjak muzejskih stručnjaka iz regije, ali i Italije, Njemačke, Portugala, Poljske, Švedske i Ujedinjenog Kraljevstva.

Margherita Sani iz NEMO-a otvorila je prvi dan konferencije predavanjem Museum is a verb! o promjenama u društvu koje zahvaćaju rad u muzejima – od promjenjive demografije i migracija, tehnoloških inovacija i digitalne preobrazbe, pitanja održivosti i svjetske geopolitike do promjenjivih kulturnih očekivanja i pojava nove publike – te o novim vještinama potrebnima za suočavanje s tim izazovima. U toj promjeni paradigme muzejski stručnjaci trebaju biti prilagodljivi i aktivno se uključiti u stalan proces usavršavanja kako bi mogli uklopiti različite perspektive koristeći se kreativnim pristupima baštini koja je, prije svega, viđena kao opće dobro koje treba sudionički kurirati. Drugim riječima, moraju se odučiti od poznatoga i ustaljenoga pristupa kako bi razvili nove uvide i načine, primjerice u pristupu zbirkama, posjetiteljima ili izradi legendi. Ta promjena danas dovodi i do razvoja novih profesija u muzejima, kao što su kustos za starosjedilačke perspektive (Manchester Museum) ili voditelj programa mentalnog zdravlja (Museum of the Mind u Haarlemu). Sani je istaknula preporuke nastale u okviru europskog projekta Charter kao pomoć u premošćivanju jaza između obrazovnih sustava i potreba tržišta rada u baštinskom sektoru.

Fotografirao: Ivan Gundić

Panel-diskusija posvećena različitim aspektima dizajna izložbi okupila je kustose i dizajnere istaknuvši potrebu uravnoteženja estetike dizajna s konzervacijom predmeta i angažmanom posjetitelja. Kustosica Agata Abramowicz govorila je o stalnom postavu u poljskome Muzeju grada Gdynije, u kojemu su odustali od dominantnog narativa i osmislili modularan postav s višeglasnom naracijom i mogućnošću izmjene predmeta kako bi prenijeli mikropriče o običnim ljudima i različitim skupinama stanovništva (djeci, manjinama, strancima i dr.) te se tako približili zajednici kao i posjetiteljima s različitom razinom znanja ili emocionalne uključenosti. U razvoju su sudjelovali svi djelatnici muzeja, od kustosa do zaštitara, te sama zajednica dijeljenjem osobnih predmeta i priča. Tijana Palkovljević Bugarski iz novosadske Galerije Matice srpske predstavila je njihov novi stalni postav otvoren prošle godine koji je izgrađen oko sedam tematskih modula (Identitet zbirke, Kronologija srpske umjetnosti, Transformabilnost umjetnosti, Skulptofilija, Utočišta: čovjek i okružje, Tabu: tijelo i um, Užitak: rituali i navike) pružajući različite doživljaje fundusa od 16. do 21. stoljeća. Moduli tako omogućuju pregled postava prema remek-djelima, ali i prema boji, liniji, emocijama, u odnosu s prirodom, smrću, kroz modu i zabavu. Galerija ima i Dječju sobu u kojoj i djeca daju imena slikama te Sobu za prepuštanje umjetnosti u kojoj je svaki mjesec ispred naslonjača izloženo jedno odabrano djelo za pojedinačno uživanje.

Dizajner Igor Stepančić (Blueprint Design Studio) naglasio je nedostatak posebnog obrazovanja za dizajnere izložbi. Govorio je o izazovima u tom procesu s muzejske strane (marginalizacija muzeja, pitanje stalnosti postava u promjenjivom vremenu, otpor promjeni pristupa, nepoznavanje svoje vizije) i dizajnerske (neusklađenost kreativne vizije s potrebama muzeja, usvajanje pomodnih rješenja bez promišljanja, prenaglašenost estetike). Dizajneri moraju predvidjeti kako će se prostorom koristiti i kako će se on razvijati sljedećih deset godina, ne samo kako će izgledati. Arhitektica Sanja Vrzić (Cultural Heritage without Borders BiH) dala je primjer izrade stalne i putujuće multimedijske izložbe o industrijskoj baštini Bosne i Hercegovine koja je morala biti lagana, jeftina, jednostavna za prijevoz i postavljanje, prilagodljiva različitim zatvorenim te zbog pandemije i otvorenim prostorima. Rješenje je napravljeno u obliku slobodnostojećih i modularnih konstrukcija po temama koje se mogu prilagođavati prostoru.

Fotografirao: Ivan Gundić

U panel-diskusiji o „emocionalnome muzeju“ i kuriranju s pažnjom naglašena je važnost emocija u donošenju odluke što se izložbom želi postići, želi li se nešto isprovocirati, otkriti ili se s čime poistovjetiti, te kao sredstva za uključivanje i refleksiju posjetitelja, primjenom osobnih priča, senzornih elemenata, emotivno nabijenih legendi i dr. Cvetanka Vuchovska-Mitovska govorila je o iskustvu rada u Spomen-kući Majke Tereze u Skopju u kojoj se oslanjaju na emotivno pripovijedanje dajući ljudsku stranu predmeta. Važna je priča iza predmeta jer emocije pomažu da muzej i izložba budu zapamćeni. Edukatorica Tatjana Jurić otvorila je pitanje predstavljanja i zastupanja žena u muzejima u vrijeme kada prema UN-ovu izvještaju za 2025. godinu žene i dalje imaju samo 64 % prava koja imaju muškarci, a sadržaj o ženskoj povijesti u svjetskim muzejima procjenjuje se na svega 11 do 14 %. Elma Hodžić na primjeru je Spomen-sobe Sarajevski spomenar objasnila kako se stalna izložba gradila od jednog predmeta te s pomoću najdražih predmeta djece poginule u opsadi Sarajeva ispričala njihove priče.

Drugi dan počeo je predavanjem Marije Vlachou (Acesso Cultura) iz Portugala koja je predstavila priču kenijske aktivistice i nobelovke Wangari Maathai I will be a hummingbird, slikovito objasnivši da su i mali koraci te vjernost vlastitim vrijednostima važni za napredak. Problem diskriminacije, cenzure i nedostatka otpora u baštinskim ustanovama ilustrirala je na primjeru aktualnog problema s odlukama predsjednika SAD-a Donalda Trumpa zbog kojih su Nacionalna galerija umjetnosti i Smithsonian ukinuli programe raznolikosti, iako te odluke nisu zakonske, a katkad su i protuustavne. Ključni problemi političkog pritiska na muzeje koje je utvrdio NEMO odnose se na financiranje i rezanje proračuna, utjecaj na javne aktivnosti, uplitanje politike u upravljanje muzejom te pritisak na javno mnijenje. Kao primjer dobre prakse prenošenja vijesti o mirnom otporu, uključujući i one u kulturi, istaknula je platformu Waging nonviolence. Važno je da ustanove znaju što su i zašto rade to što rade, kako bi ih i javnost mogla razumjeti i kako bi mogle ostati vjerne sebi, važno je znati zakone, utjecati na njihovu promjenu ako je potrebno i izboriti se za svoja prava.

Panel-diskusija drugog dana bavila se digitalnim pripovijedanjem. Rašeljka Bilić Boras iz Ministarstva kulture i medija RH govorila je o prisutnosti muzeja na društvenim mrežama, istaknuvši da su hrvatski muzeji najviše na Facebooku, Instagramu i YouTubeu. Draga Gajić iz Udruženja za kulturu, afirmaciju i savjetovanje KAS iz Banje Luke kao primjere digitalnih sadržaja prilagođenih različitoj publici navela je Muzej Munch iz Osla i Umjetnički muzej Nelson-Atkins iz Kansas Cityja. Prvomu su dva videa Who was Edvard Munch? i Satyricon & Munch bila nominirana za nagradu Webby za izvrsnost na internetu, nazivanu „mrežnim Oscarom“, a drugi je otišao korak dalje u uključivanju i animiranju publike dovevši tijekom pandemije pingvine u razgledavanje postava. Kay Nag iz Stockholma govorio je o svojoj tvrtki BøthOfUs koja obučava muzeje za digitalnu preobrazbu, stvara modele održivih prihoda i potiče međuinstitucijsku suradnju. Selma Rizvić s Elektrotehničkog fakulteta u Sarajevu predstavila je dvije aplikacije virtualne i proširene stvarnosti – SheLeadersVR i StecakLand – kojima oživljavaju povijesne lokalitete, a Cristina Toma iz Nacionalnog muzeja karata i starih knjiga u Bukureštu aplikaciju Nova's Quest namijenjenu tinejdžerima i razvijenu u suradnji s djecom, učiteljima, dizajnerima i drugim stručnjacima.

Fotografirao: Ivan Gundić

U dva dana konferencije održano je čak dvanaest radionica o raznim muzejskim temama. Nekoliko ih je tematiziralo prevenciju i upravljanje u kriznim situacijama, poput elementarnih nepogoda uzrokovanih klimatskim promjenama i krađe umjetnina, te sudionike stavljanjem u uloge različitih muzejskih i nemuzejskih dionika naučilo više o podjeli odgovornosti i načinima djelovanja. Bilo je i onih posvećenih produbljivanju iskustava muzejskih posjetitelja, marginalizaciji i kolonijalizmu u muzejima te ulozi muzeja u poticanju društvene solidarnosti, a dio radionica bavio se digitalnim tehnologijama i primjenom umjetne inteligencije. Na radionici koju je održao Arman Džaferagić (Handwerksmuseum Ovelgönne) sudionici su upoznati s nekoliko besplatnih i kvalitetnih mobilnih aplikacija za 3D skeniranje predmeta – RealityScan, Scaniverse i Polycam.

Konferencija je završila dodjelom nagrade Peace Broker Prize za muzejske stručnjake s područja zapadnog Balkana koju je ove godine osvojila Irena Ružin iz Nacionalnog zavoda i muzeja Bitola za dugogodišnji rad s osobama s invalidnošću, programe pristupačnosti i regionalnu suradnju.

Održavši se prvi put u Hrvatskoj i u Zagrebu, godišnja konferencija regionalnih muzejskih stručnjaka potaknula je razmjenu znanja i vještina, novih pristupa i primjera bolje prakse, a sve u cilju širenja vidika, poticanja strasti u muzejskom poslu i postizanja veće relevantnosti muzeja u vremenu brzih promjena.

(Zrinka Marković i Dunja Vranešević)

Izvor: Hrvatski športski muzej

„Između korzeta i dresa“ – izložba predstavlja kako je bilo ženama u hrvatskom sportu od 1874. do 1939. godine

Hrvatski športski muzej otvorio je u Muzeju grada Zagreba izložbu Između korzeta i dresa. Žene u sportu (1874. – 1939.) koja je rezultat istraživanja pojavnosti i kretanja žena u sportskim društvima i u sportu. Zamišljena kao serija koju čine tri izložbe, podijeljena je prema povijesnim razdobljima. Prva u nizu započinje 1874. godinom, važnom zbog brojnih reformi i zbog osnivanja Hrvatskog sokola, koji je imao velik značaj za razvoj ženskog sporta, a završava 1939. godinom.

Prisutnost žena u sportu svojevrstan je fenomen u kojem se očituju društvene, ekonomske, kulturne i političke prilike. Pri tome su žene, u kontekstu tjelovježbe, postale predmetom rasprave jer su se propitivali potreba i svrha njihove sportske aktivnosti, moralnost i primjereno odijevanje, koje je krajem 19. stoljeća podrazumijevalo pokrivanje gotovo cijelog tijela, što je pak bilo nepraktično za vježbanje.

Kroz šest cjelina, izložba prikazuje povijesni pregled u čijem je središtu žena, a koji je posvećen prikazu njihova društvenog položaja, statusa i aktivnosti. Druga cjelina tematizira početke vježbanja, zapreke s kojima su se djevojke susretale te sportske organizacije i discipline u kojima isprva sudjeluju, dok su u trećoj cjelini uz nekoliko odabranih sportova istaknuti problemi djevojaka i žena u području sporta. Četvrta cjelina obrađuje prisutnost žena u tiskovinama i naglašava različite obrasce kojima su predstavljene, a koji ovise o izvoru koji konzultiramo. Posljednje dvije cjeline odnose se na modu i odijevanje, pri čemu peto poglavlje tematizira građansku modu i čini jednu od glavnih točaka za razumijevanje sportskog odijevanja - što je tema posljednje dijela izložbe.

 

Izvor: Hrvatski športski muzej

Naziv izložbe odabran je kako bi, osim razlike među odjevnim predmetima, naglasio društveni položaj žena – koje su s jedne strane trebale birati, gotovo balansirati između društveno zadanih uloga i vlastitih želja. Stavljene u korzet, težile su dresu. Postavljene u društveno zadane okvire, stremile su slobodi. „Izlazak” iz korzeta i „prelazak” u dres bio je određen duljim razdobljem tako da prelazak nije činio tek jedan korak.

Korzet pri tome ne predstavlja tek odjevni predmet za oblikovanje i sputavanje ženskog tijela, već je i simbol konzervativnih mišljenja koja su oblikovala svakodnevnicu žena. Nasuprot tomu dres nadilazi predmet „običnoga” i postaje sinonim za slobodu.

Sportska aktivnost žena figurativno čini poligon kao polazište s kojeg se propituju njihove slobode – sloboda samostalnog odlučivanja, sloboda (fizičkog) kretanja, sloboda odabira (sukladno preferenciji pojedinca, neovisno o društveno prihvatljivim odrednicama).

Naposljetku, istraživanjem je utvrđeno kako je problematika vezana uz ženski sport široka, odnosno kako postoji još velik broj tema i pitanja na koja tek treba odgovoriti, stoga je ova izložba jedan od prvih koraka za daljnja istraživanja i teme koje se odnose na pojavnost žena u sportu, pri čemu dostupna arhivska, knjižnična i muzejska građa omogućava slojevit pristup i obradu kompleksne teme prisutnosti žena u sportu.

Organizatori izložbe koja ostaje otvorena do 28. rujna 2025. su Hrvatski športski muzej i Muzej grada Zagreba. Autorica koncepcije je Petra Husain Pustaj, viša kustosica, Hrvatski športski muzej, autorice dionica izložbe Maja Arčabić, muzejska savjetnica, MGZ, Mirjam Vida Blagojević, doktorandica na FFZG-u, Petra Husain Pustaj i doc. dr. sc. Ida Ograjšek Gorenjak, dok su autori prostornog i likovnog oblikovanja Bachrach & Krištofić.

(Petra Husain Pustaj)

►vrh

---

 

Fotografirala: Iva Brižan

Nova izdanja – monografija „Slikarstvo u Rijeci 1891. – 1941.“ predstavljena zagrebačkoj publici

U Matici hrvatskoj u Zagrebu nedavno je održano predstavljanje opsežne monografije „Slikarstvo u Rijeci: 1891. – 1941.“ povjesničara umjetnosti, likovnog kritičara i nekadašnjeg dugogodišnjeg ravnatelja Muzeja grada Rijeke Ervina Dubrovića. Publikacija nudi sintezu pedeset godina riječkog slikarstva, a rezultat je gotovo četiri desetljeća istraživanja njezina autora.

Knjiga predstavlja sustavnu studiju modernog slikarstva u Rijeci, od rađanja moderne umjetnosti i prvih pojava plenerizma i impresionizma, preko međuratnih kubističkih i futurističkih slikara, sve do umjetničkih zbivanja uoči Drugog svjetskog rata. Dubrović uz povijesnoumjetničku analizu djelovanja slikara i slikarica, sagledava društveno-političke prilike povijesnog razdoblja koje obuhvaća specifičnu poziciju Rijeke kao corpus separatuma pod ugarskom vlašću, Prvi svjetski rat, raspad Habsburške Monarhije, D'Annunzijevo zauzimanje Rijeke, podjelu Grada na Rijeku i Sušak.

Poglavlja knjige obrađuju opuse niza značajnih slikara i slikarica među kojima su Giovanni Fumi, Giulio Lehmann, Fran Pavačić, Leontine Littrow, Giovanni Butcovich, Josip Moretti Zajc, braća Ostrogovich, Francesco Drenig, Romollo Venucci, Ladislao de Gauss, Miranda Raicich, Maria Arnold, Anita Antoniazzo te Božena Vilhar. Pritom se autor ne ograničava samo na štafelajno slikarstvo već uključuje zidno i stropno slikarstvo te murale, a monografijom obuhvaća i bliska umjetnička polja ilustracije i fotografije.

Multikulturalna i multinacionalna Rijeka bila je poprištem brojnih promjena političkih vlasti i pojava novih država što se odrazilo i na umjetnička zbivanja. Umjetnici u Rijeku dolaze i iz nje odlaze, a najnovija umjetnička zbivanja pratili su i obrazovali su se na akademijama i u umjetničkim krugovima niza gradova – u Veneciji, Firenci, Rimu, Trstu, Beču, Münchenu, Budimpešti i Zagrebu. Kozmopolitizam, nacionalna složenost, te različitost jezika i kultura ukazuju na mnogostrukost identiteta slikara i slikarica koje je nemoguće svesti pod jednu nacionalnu odrednicu, stoga autor uključuje sve one koji su se u Rijeci i širem riječkom području zatekli – bilo da su u njoj rođeni, u nju došli ili iz nje otišli, kao i pripadnike susjednih kulturno-umjetničkih krugova – Opatije i Sušaka.

Berislav Valušek, urednik i recenzent publikacije te predsjednik Društva povjesničara umjetnosti Rijeke, iznosi kako je knjiga „zaokružena povijesnoumjetnička interpretacija riječkog slikarstva kraja 19. i prve polovice 20. stoljeća koja je u Dubroviću našla pisca koji je u stanju interdisciplinarno poduhvatiti, objasniti i kontekstualizirati jedan tako neobičan i jedinstven fenomen kakav je riječka umjetnička scena navedenog vremena“.

Bogato opremljena monografija u izdanju Društva povjesničara umjetnosti Rijeke i Muzeja grada Rijeke na 400 stranica donosi više od 350 ilustracija, sadrži brojne bilješke, bibliografiju te kazalo imena. Pisana je jednostavnim stilom te je osim stručnoj javnosti, usmjerena i široj publici – zainteresiranoj za modernu umjetnost, riječku povijest i društveno-političke prilike.

(Iva Brižan)

►vrh

---

 

Fotografirala: Iva Validžija

Muzej Leopold – izložba o posljednjim godinama Egona Schielea

U Muzeju Leopold u Beču otvorena je izložba Changing Times. Egon Schiele's Last Years: 1914–1918. na kojoj su autori izložbe kroz devet tema prikazali zadnje četiri godine relativno kratkog razdoblja umjetničkog djelovanja Egona Shielea (1890. – 1918.). Ukupno je predstavljeno oko 130 radova ovog poznatog slikara i grafičara posuđenih iz austrijskih i međunarodnih zbirki, a izložena su i pisma te do sada neobjavljeni dnevnik njegove prerano preminule supruge Edith Schiele.

Četverogodišnji period umjetnikova života tematiziran na izložbi započeo je korjenitim promjenama za Austro-Ugarsku Monarhiju – ubojstvom prestolonasljednika Franje Ferdinanda i supruge mu Sofije u Sarajevu. Mjesec dana po atentatu započinje Prvi svjetski rat i život se u potpunosti mijenja za sve stanovnike Europe. Iako Schiele tu prvu godinu rata ne biva mobiliziran, u osobnom životu mu se događa niz značajnih promjena koje će stubokom promijeniti njegov umjetnički izražaj. Njegova trogodišnja veza s Waalburgom „Wally“ Neuzil koju je upoznao dok je kao sedamnaestogodišnjakinja pozirala Gustavu Klimtu, bliži se svom kraju. Vanbračna veza, nagrižena izazovima nekonvencionalnog umjetničkog života kulminirala je optužbom za otmicu i „moralno suspektan utjecaj“ na maloljetne djevojke u mjestu Neulengbach gdje su do 1914. živjeli. Nakon 24 dana provedena u zatvoru vraćaju se u Beč gdje Schiele ubrzo upoznaje svoju buduću suprugu Edith Harms.

 

Fotografirala: Iva Validžija

Otprilike u isto vrijeme događaju se prijelomni trenuci i u njegovoj obitelji. Omiljena sestra Gertrude „Gerti“ Schiele s kojom je umjetnik izuzetno bio povezan, nakon višegodišnje burne vanbračne veze udaje za njegovog prijatelja i kolegu Antona Peschu. Rat i promjene u osobnom životu utječu na njegovo slikarstvo iz tog razdoblja koje poprima novu, empatičnu i humanističku notu koja se nazire prvo u crtežima njegove mlade supruge Edith, a uskoro se širi i na ostale portrete suvremenika.

Schiele je mobiliziran tek nekoliko dana nakon ženidbe s Edith. Iako nije direktno sudjelovao u ratnim zbivanjima na frontu, njegova duga izbivanja izrazito teško padaju Edith koja u tom vremenu vodi dnevnik, po prvi puta prikazan javnosti upravo na ovoj izložbi, a koji je objavljen i u pratećem katalogu. Izložbena dionica Edith Anna Schiele, née Harms posvećena je njezinim portretima s prikazima raspoloženja koja variraju od zamišljenosti preko melankolije do tuge. Schiele ih slika odmičući se od ranijih radova u kojima je dominantan snažan emocionalni izraz, radikalno deformirane figure i jarke boje.

Iako su mu crteži (većinom vanbračne) djece njegovih modela bili motiv i ranije, od 1914. ta tema se aktualizira obiteljskim događanjima, rođenjem vanbračne kćeri, a uskoro i sina, omiljene sestre Greti, sada već u braku s Antonom Peschom. Tematska dionica Obitelj donosi nekoliko naslikanih verzija teme Majka s dvoje djece potaknuta tim promjenama u životu sestre. Schiele ju slika koristeći osnovnu shemu motiv pietà na nov i senzualan način.

 

Fotografirala: Iva Validžija

Mobilizacijom 1915. umjetnik ima značajno manje vremena za crtanje i slikanje. Gdje god da je bio stacioniran, Schiele uporno traži mogućnosti da se kreativno izrazi dobivši i dozvolu od svojih nadređenih da koristi skladište u logoru za zarobljenike kao svoj improvizirani atelje. Direktan kontakt s vojnicima i zarobljenicima u njemu budi razumijevanje i empatiju koju prikazuje na nizu malih crteža nastalih u godinama Prvog svjetskog rata. Po povratku u Beč 1917. ulazi u studio i slika modele u potpunosti drugačijim stilom koji karakterizira mirne, organske linije crteža u reinterpretaciji poznatih poza iz ranijeg umjetničkog razdoblja. Prikazi tijela poprimaju trodimenzionalne ženske oblike, a boja inkarnata mekše tonove.

Zadnja godina života, tek deseta njegovog umjetničkog djelovanja, donosi mu niz priznanja. Smrću Gustava Klimta preuzima organizaciju 49. izložbe secesije u Beču održanu u ožujku 1918. Na toj izložbi Egon Schiele izlaže 45 radova od kojih većina biva otkupljena, te postaje međunarodno prepoznat i priznat umjetnik. No, slava je kratkog vijeka jer u listopadu iste godine novi val „španjolske gripe“ hara Bečom nemilosrdno uzimajući svoje žrtve, mahom mlade ljude. Od gripe prvo obolijeva Edith, tada u šestom mjesecu trudnoće. Zdvojnost oko nestašice osnovne hrane za bolesnicu može se iščitati iz pisama koje je Schiele slao svojim prijateljima, a posebnu tugu izaziva crtež umiruće supruge nacrtane tek tri dana prije nego li će i sam podlegnuti toj okrutnoj bolesti.

Izložba Changing Times. Egon Schiele's Last Years: 1914–1918 otvorena je do 13. srpnja 2025.

(Iva Validžija)

►vrh

---

 

Impressum

Vijesti iz svijeta muzeja - elektronički dvotjednik, ISSN 2459-8690

Glavni urednik: Ivan Guberina Uredništvo: Maja Kocijan, Iva Validžija, Ivona Marić Grafički urednik: Denis Bučar

Izdavač: Muzejski dokumentacijski centar | Ilica 44 | 10000 Zagreb | 01 4847 897 | info@mdc.hr | www.mdc.hr